Secesija je pokušaj oglašavanja ili najavadržave neovisnosti. Takvo se pravo može uključiti u Ustav, ali u većini slučajeva uključuje djela sile koja često dovode do građanskog rata ili nasilnih sukoba. U postupak su, po pravilu, uključene susjedne države.
Jedan od najupečatljivijih primjera secesije jeogranak republika bivšeg SSSR-a. Također, secesija je kolaps Britanskog i drugih carstava. Razvoj federalnog sustava u zemljama koje su priznale neovisnost znači da su nacionalne države podijeljene u etničke i teritorijalne skupine koje imaju nejednaka prava. U takvoj se situaciji u pravilu događa secesija. Ovo je odvajanje Biafre i Nigerije, Bangladeša od Pakistana.
Secesija znači napuštanje članstvadržave ili njenog dijela. Vrijedi napomenuti da trenutno nijedan ustav u svijetu ne podržava to pravo, ali u stvarnosti se to događa. Na primjer, raspad Jugoslavije, odvajanje Eritreje od Etiopije i tako dalje. Ustav ne podržava secesiju u Rusiji za pojedine teme, dok pojedine republike imaju pravo na izlazak, ali je u suprotnosti s glavnim državnim dokumentom.
Secesija je pravo naroda na nacionalnosamoodređenje. Ova mogućnost izlaska iz multinacionalne unije prepoznata je u sovjetskoj teoriji samoopredjeljenja, kao rezultat toga pravo na otcjepljenje republika SSSR-a postalo je jedno od načela Ustava u skladu s čl. 17 SSSR i čl. 14 Ukrajinski SSR. Ideolozi ruskog boljševizma, zajedno s Lenjinom, uoči revolucije 1917. formulirali su načelo samoodređenja u svom programu, dok je o tom pitanju odlučila stranka. Glavni razlog za uključivanje prava na otcjepljenje u Ustav RSFSR i SSSR-a bila je dobrovoljna priroda odnosa u sovjetskoj državi i želja Komunističke partije da Sovjetsku Rusiju otvori za aneksiju drugih socijalističkih zemalja. U dijalektici je secesija samo teorija.
Zamišljena je mogućnost slobodnog izlazamnogi politički dokumenti sovjetske vlade: Ustav RSFSR 1918., sindikalni ugovor od 30.12.1922., deklaracija o formiranju SSSR-a. Dekretom o Ustavu utvrđeno je da sve republike koje su dio SSSR-a imaju pravo na otcjepljenje. Ista se rezolucija ponovila u Ustavu iz 1936., ali uz pojašnjenje da je razdvajanje moguće samo uz pristanak svih saveznih republika.
Ustavom iz 1936. godine Staljin je razgovarao savlastitu doktrinu, navodeći da je pravo secesije mogućnost otcjepljenja samo za neke savezne republike koje ispunjavaju sljedeće uvjete: većinu stanovništva nacionalnosti koja stvara republiku, granični položaj i najmanje milijun stanovnika. Staljin je smatrao da pravo na samoopredjeljenje treba biti uključeno u ustav, iako nijedna republika ne želi napustiti SSSR. Vrijedi napomenuti da autonomne regije i republike nemaju pravo na otcjepljenje. Procedura provedbe secesije države nije bila određena sovjetskim ustavnim zakonom.
Zakon o secesiji sporno je pitanje imoguća aneksija Krima potaknula je rasprave o odvajanju manjine od metropola. Sve je počelo prije više od stotinu godina kada je došlo do spora između američkog predsjednika Wilsona i njegovog državnog tajnika Lansinga. Nakon prvog svjetskog rata, 1919. godine, Wilson je izjavio da nacije imaju pravo na samoopredjeljenje, a ignorisanje tog prava vrlo je rizično za državnike. Ali, prema Lansingu, samoodređenje je opasno za mir i stabilnost, a to potvrđuje i praksa.
Što se sada događa?Američki predsjednik Obama vjeruje da Krim nema pravo održati referendum o odcjepljenju od Ukrajine, jer je to u suprotnosti s ukrajinskim Ustavom. I odmah je optužen za dvostruke aršine, podsjećajući na Crnu Goru, Kosovo i Južni Sudan. No jesu li ove analogije primjenjive na slučaj Krim? Bassetts vjeruje da nije, jer Sjedinjene Države nisu pripojile Kosovo, a referendum u Škotskoj za odcjepljenje od Velike Britanije nije održan kao rezultat vojne akcije, poput okupacije Krima od strane Rusije. Ipak, doktrina predsjednika Wilsona trenutno nije popularna.
Bassetts napominje da se slaže da Sjedinjene Države jesuzemlja predsjednika Wilsona i Washingtona, a američke kolonije prisilno su odvojene od Britanije, ali to je i zemlja predsjednika Lincolna, koji je oružjem spriječio odcjepljenje robova južnih država. Stoga se američki odgovor na secesiju ne temelji na povijesti, već na činjenici da većina svjetskih sila podržava pragmatizam i stabilnost.
