Gotovo svaka osoba u svoj život ulaziu bilo kakve proizvodne odnose, posebno na poslu, jer to podrazumijeva interakciju ljudi u procesu proizvodnje, potrošnje, distribucije i, naravno, razmjene materijalnih dobara. Sve u svemu, proizvodne snage i odnosi proizvodnje su povijesni način proizvodnje.
Ta interakcija čini temelj,na kojima se temelje djelatnosti poduzeća dugi niz godina. Međutim, proizvodni odnosi su uvijek ušli u polemiku sa silama. U početku je čovjek potaknuo razvoj inženjerstva i tehnologije, što je značajno povećalo snagu proizvodnih sila i dovelo do smanjenja potrebe za vezama. Ovaj se ciklus periodično ponavlja u modernim aktivnostima. Odnosno, ljudi povremeno postaju taoci vlastite inicijative.
Pod komunističkim sustavom stručnjacipotvrdio je potrebu za ravnotežom između tih elemenata. Konačno, prepoznali su da su odnosi važni i za poboljšanje dobrobiti stanovništva i uspješno funkcioniranje poduzeća, kao i za snagu. Još u vrijeme razvoja marksističkih učenja otkrivena je dijalektika proizvodnih sila i proizvodnih odnosa. Objavljen je zakon u kojem se navodi da priroda odnosa uvijek odgovara stupnju razvijenosti sila u procesu proizvodnje. Tako se u svakom povijesnom razdoblju koristila posebna metoda izrade materijalnih dobara, koju su karakterizirali specifični odnosi koji su u potpunosti bili u skladu s danom vremenom. To je bio jedini način da se postigne jedinstvo i koherentnost u sustavu proizvodnje dobara i usluga.
Jedan od najvažnijih elemenata ovog sustavavlasnički odnosi smatraju se sredstvima za proizvodnju budući da su glavna karika u lancu komunikacije između proizvođača i osnovnih sredstava. To pomaže postići glavni cilj bilo kojeg poduzeća i objašnjava postojanje drugih vrsta odnosa. Socijalistička svojina pretpostavljala je vlasništvo države nad svim posjedima uključenim u proizvodne aktivnosti, što je spriječilo društveno raslojavanje društva. Doista, pod takvim sustavom nije bilo privatnih vlasnika, što znači da nije bilo porobljavanja jedne osobe od druge. Svi su bili jednaki pred vlastima.
Kao što je gore spomenuto, proizvodni odnosiuključuju postupak raspodjele i razmjene proizvoda rada. Ovaj se pokret ne može dogoditi bez ljudske interakcije. U fazi proizvodnje gotovih proizvoda nastaju odnosi između tvrtke i dobavljača sirovina, šefa i podređenih, između predstavnika različitih odjela iste tvrtke. U fazi distribucije i stavljanja na tržište roba ili usluga promatraju se odnosi sa strankama koje su u pravilu neposredni kupci materijalnih dobara s ciljem njihove daljnje preprodaje.
Industrijski odnosi su karakterističniznačajke. Na primjer, formiraju se bez obzira na volju i želju neke osobe, a ljudi međusobno komuniciraju jer imaju određene vještine i znanja koja su tražena u ovoj industriji. Stupanj razvijenosti proizvodnih snaga ima izravan učinak. Upravo se taj faktor smatra odlučujućim pri odabiru određene vrste odnosa.
U zaključku možemo to zaključitiindustrijski odnosi su oblik ljudske interakcije u procesu proizvodnje materijalnih dobara. Bez tih odnosa nemoguće je razviti jedinstvenu industriju i stoga oni igraju presudnu ulogu u ekonomskom životu zemlje.
