Spomenici ratnoj djeci u pravilu postajupredmet pomne pozornosti i posebnog poštovanja kako mještana tako i gostiju koji putuju. Zašto? Koji je razlog? Poanta je u tome što su koncept djetinjstva i vojne akcije u načelu nespojivi. Složite se, bebe ne pripadaju tamo gdje pucaju granate, kuće gore i žene očajno plaču.
Čak i u najskromnijim naseljimaspomenici djeci-heroju rata pažljivo se čuvaju, često im se donosi cvijeće i upravo oni zauzimaju počasno mjesto na popisu znamenitosti grada, grada, sela.
Ovaj članak želi rećibaš o takvim mjestima. Čitatelj će također naučiti koje spomenike djeci rata u Rusiji prvo treba posjetiti. Napokon, ni za koga nije tajna da su svi, mladi i stari, izravno sudjelovali u Velikom domovinskom ratu.
Prema statistikama koje poznajemo, oko 27 milijuna građana SSSR-a umrlo je tijekom Velikog domovinskog rata, a samo 10 milijuna od njih bili su vojnici, a ostalo su žene, djeca i starije osobe.
Nažalost, koliko je točno djece umrlo tijekomvrijeme rata nije poznato, a koliko je djeci osakatilo život - čak i više. Djeca rata nisu poznavala radosno djetinjstvo, oni su, kako su mogli, približavali Pobjedu i uspjeli pijuckati punu čašu tuge ... Mnogi od njih završili su u stranoj zemlji, a koliko ih je ubijeno, kako kažu, nisu rođeni ...
Postoje spomenici djeci Velikog domovinskog ratau mnogim gradovima naše zemlje. I to je daleko od slučajnosti, jer su tisuće dječaka i djevojčica u ovo strašno vrijeme otišle u vojne registare, dodale sebi par godina i otišle na front kako bi branile svoju domovinu, što znači da su za nju poginule.
Patnja, glad, rana smrt njihovih vršnjakaučinio djecu pretjerano odraslima, odgojio u njima snagu uma, hrabrost, nevjerojatnu sposobnost za podvige i samopožrtvovanje. Do nas su došla samo imena nekih od njih. Četvero djece rata postali su heroji SSSR-a: M. Kazei, V. Kotik, Z. Portnova, L. Golikov.
Suvremena djeca imaju spomenike djeci ratačesto uzrokuju ne samo znatiželju, već i zbunjenost. Zapravo je teško mlađoj generaciji razumjeti kako bi njihovi vršnjaci mogli priskočiti u pomoć pravim vojnicima.
U međuvremenu su dečki pomagali frontu koliko su mogli,na primjer, sakupljali su puške, granate, patrone, mitraljeze koji su preostali iz borbi i sve su to predavali partizanima. Mnogi su školarci igrali ulogu izviđača, bili su dio partizanskih odreda, spašavali ranjene vojnike, pa čak i neustrašivo pomagali u organizaciji bijega naših ratnih zarobljenika iz koncentracijskih logora. Djeca su zapalila njemačka skladišta, digla u zrak željezničke vagone i parne lokomotive. "Dječja fronta" bila je posebno raširena u Bjelorusiji, zbog čega se ovdje nalaze spomenici djeci rata doslovno na svakom koraku.
Djevojke nisu bile ništa manje aktivne u podzemljuborba na okupiranom teritoriju. Primjerice, oni koji rade u kantinama tečajeva za prekvalifikaciju njemačkih časnika više su puta otrovali neprijateljsku hranu. Također su sudjelovali u raznim sabotažama, dijelili letke stanovništvu i vršili izviđanja.
Od prve dane rata djeca naše zemlje imala suvelika želja da nekako pomognem frontu. U pozadini su gradili obrambene utvrde, dežurali na krovovima kuća, skupljali staro željezo, važne ljekovite biljke i aktivno sudjelovali u sakupljanju stvari. Uz to, tisuće djece doslovno su radili danju i noću u tvornicama, raznim tvornicama, pa čak i u obrambenim poduzećima, zamjenjujući odsutne odrasle osobe, vlastite roditelje. Ništa manje aktivno nisu radili u poljoprivredi, uzgajajući povrće i voće za bolnice. U školskim radionicama djeca su šivala posteljinu, plela toplu odjeću za vojnike vojske. Pomagali su ranjenicima u bolnicama, održavali koncerte kako bi ih razveselili.
Za proslavu 60. godišnjice pobjede u Velikom domovinskom ratu 07.05.2005otkrio spomenik djeci rata u Krasnojarsku (na križanju ulice Mira i Pariške komune). Ovo mjesto nije slučajno odabrano. Tijekom rata, bolnica je bila smještena iza sadašnjih kiparskih dječjih figurica. Čudno, ali ovaj lokalni orijentir nije odmah identificiran. Javnosti je za ovo trebalo 9 dugih godina.
Spomenik je stvorio kipar K.Zinich i arhitekt A. Kasatkin. Znakovito je da je sam tvorac pozirao vlastitoj djeci: osmogodišnjoj kćeri Karimi i petogodišnjem sinu Ernestu. Djevojčica je držala komad kruha, dnevni obrok opkoljenog Lenjingrada, a dječak je pozirao s limenkom u kojoj su nosili vodu s Neve. Iza djece stajale su saonice na kojima su ratna djeca prevozila mrtve u zajedničke grobove.
Gotovo svi spomenici djeci rata imaju svojepovijesti, a ruski grad Uljanovsk nije iznimka. Novac za ovu skulpturu prikupili su i stanovnici regije, a postavljena je na trgu 30. obljetnice Pobjede.
Ideja o stvaranju ovog spomenika nije pripadala jednoj osobi, već čitavom vijeću branitelja. Kipar je bio Moskovljanin M. Galass.
Danas je poznato da je brončani spomenik stanovnike grada koštao 3 milijuna rubalja.
U Vladimiru je spomenik "Djeca rata" napravljen u obliku karte SSSR-a sa siluetama dječjih ruku.
Dirljiva je i priča o otvaranju ovog spomen obilježja.Sudionici - mnogi od njih bili su upravo djeca rata - postavili su u njegovo podnožje ne samo cvijeće, već i dječje igračke. Od tada je uspostavljena osebujna tradicija: svake godine 9. svibnja učenici lokalnih obrazovnih institucija ovdje donose darove i suvenire, od kojih su mnogi domaći.
Zločin počinjen nad djecom Lidice jako je šokirao kipara - profesoricu M. Ukhitilovu. Stoga je 1969. godine odlučila stvoriti brončanu skulpturu djece koja su bila žrtve rata.
Iznenađujuće, spomeniku je trebalo oko 20 godinai danas izgleda kao kompozicija koja se sastoji od 82 dječja kipa (40 dječaka i 42 djevojčice), prikazanih u veličini malo većoj od prirodne veličine. Svake godine ovdje dolazi puno turista da se fotografiraju.
Vjerojatno će biti spomenici djeci rataprivući pozornost na mnoga desetljeća koja dolaze. I to ne čudi. Strašni rat, nažalost, pogodio je mnoge obitelji, što znači da na njega definitivno ne vrijedi zaboraviti.
