Koliko god to bilo strašno priznati, ali takvostrašne društvene pojave kao što su nacionalna mržnja i genocid postoje u naše vrijeme. Živopisan primjer toga je krvava tragedija Khojaly. Bio je to masakr koji su armenske trupe počinile 1992. godine nad stanovnicima malog sela, koje se nalazi četrnaest kilometara sjeveroistočno od grada Khankendi. Taj je događaj još uvijek u sjećanju tolikih ožalošćenih, a svake godine stanovnici Azerbajdžanske Republike prisjećaju se tih strašnih dana kako bi odali počast mrtvima.
Stanovništvo ovog naselja bilo je priličnomali, oko sedam tisuća ljudi. U noći na veljaču, s dvadeset petog na dvadeset i šesti, sasvim neočekivano, naoružana armenska vojska, uz potporu motorizirane divizije Ruske Federacije, izdajnički je napala miran grad. Najprije je grad bio opkoljen, a onda je, bez upozorenja, pucano na njega iz teških vojnih topova, pokazalo se da je selo gotovo potpuno zahvaćeno plamenom. Oni koji su preživjeli granatiranje bili su prisiljeni napustiti svoje domove, sve svoje stvari i pobjeći. Do pet ujutro grad je pripao Armencima, odnosno onim ruševinama koje su izgorjele na mjestu sela.
Ali nevoljama naroda Khojaly tu nije kraj:njima, koji su s mjesta tragedije pobjegli u šumu i planine, ušli su u trag i pokušali ih dokrajčiti. Nisu svi preživjeli. Zarobljene su mlade djevojke i žene, mnoge od njih su doslovno mučene do smrti. Muškarci i djeca uglavnom su odmah ubijeni. Khojalyjska tragedija bila je pravi šok za mnoge prosvijećene suvremenike.
Prema statističkim izvješćima, za AzerbajdžanPokolj u Hojalyju završio je sljedećim gubicima: ubijeno je šest stotina i trinaest ljudi, uključujući sto šest žena, šezdeset i troje djece i sedamdeset staraca. Pedeset i šest ljudi ubijeno je krajnjom okrutnošću. Nekima su oduzeti udovi, s nekih leševa skinuta je koža, a kasnije su pronađeni i ostaci živih spaljenih ljudi. Nekim ljudima su iskopane oči (čak i kod dojenčadi), ženama koje su čekale bebu noževima su trgali trbuh. Još uvijek se ne zna sudbina sto pedeset ljudi.
Nakon ove tragedije u Hojalyju, čak osam obitelji je potpuno uništeno, dvadeset četvero djece ostalo je potpuna siročad, a sto tridesetero djece izgubilo je jednog roditelja.
Nakon toga je donesen ukaz predsjednika Republike oda se ovaj žalosni dan u povijesti zemlje pamti kao "Dan hodžalinskog genocida i nacionalne žalosti". O tome su kasnije obaviještene sve međunarodne organizacije. I od tada, svake godine na ovaj tužni datum, svaki stanovnik Republike Azerbajdžan čuje predsjednikovo obraćanje narodu i u spomen na ovu tragediju odaje minutom šutnje.
Organizacija za ljudska prava s tim imenom kasnijepokušao shvatiti što se događa. Provela je detaljnu studiju područja gdje se dogodila tragedija u Khojalyju kako bi obnovila te događaje. Većina stanovnika grada, odmah nakon početka granatiranja, pokušala se izvući iz okruženja u dva glavna smjera:
jedan.Uz obalu rijeke koja je tekla kroz grad. Ova je cesta, kako su kasnije uvjeravali armenski predstavnici, odlučena kako bi se stanovnicima omogućio slobodan izlaz (ali statistika pokazuje da "slobodnog koridora" kao takvog nije bilo, ljudi su i na tom putu morali spašavati svoje živote).
2. Sjevernim krajem naselja pružalo se zgodno povlačenje u šumu, u kojoj su se mnogi sklonili od nevolje. Ovaj put je koristila manjina.
Prema najnovijim izvješćima, statistika prebrojavanjabroj umrlih nije točan, stvarne brojke su, nažalost, višestruko veće. Armenski predstavnici odbili su dati svoje podatke i općenito barem nekako komentirati situaciju.
Prema organizaciji za ljudska prava"Memorijal", oni koji su iskoristili prvi put bijega uz rijeku, bili su nemilosrdno zapucani. Prema armenskim predstavnicima, to se dogodilo samo zato što je narod bio naoružan. Pošteno je reći da je među onima koji su se povlačili zapravo bilo naoružanih ljudi. To su branitelji iz gradskog garnizona. Ali pucati na njih također je potpuno nehumano, oni, prema riječima očevidaca, uopće nisu pokazali agresiju, Armenci su također upali u civilno stanovništvo, koje je željelo samo jedno: brzo se sakriti od osvajača.
Memorijal je također pokušao izračunati kolikoljudi su se smrzli u ovoj hladnoj zimskoj noći. Mnogi su izjurili iz svojih kuća, odjeveni na brzinu, u što god je bilo moguće. Uostalom, pobjegli su, ostavivši sve, želeći samo spasiti sebe i svoju djecu.
Bilo je mnogo zarobljenih.Kasnije će se vratiti u domovinu, ali mnogi od njih izgubljenog zdravlja i poremećene psihe. Većina zarobljenika bile su djevojke i djeca. Oni koji su se kasnije vratili rekli su da je mnogo zarobljenika strijeljano. Ovaj se događaj ne može nazvati drugačije nego tragedijom Hodžaly.
Samo dva dana kasnije, koristeći dva helikoptera,Ruski i azerbajdžanski novinari uspjeli su doći do tog područja. Njihovi su članci dirnuli u dušu više od jedne generacije. Najsvježije dojmove, ispunjene užasom i nerazumijevanjem, ovi hrabri ljudi podijelili su s cijelim svijetom. Pucano je i na njihove helikoptere, samo četiri tijela uspjela su se iznijeti s ovog strašnog bojišta.
Iz ptičje perspektive, cijelirazmjera tragedije, na požutjeloj travi, prekrivenoj tankim slojem snijega, posvuda su ležala tijela ubijenih. Bilo ih je puno, a u ovoj masi tu i tamo bila su tijela žena, djece i staraca. Zašto su ti ljudi patili? Nisu učinili ništa loše. Da, i nakon svega, pokušali su pobjeći do azerbajdžanske granice, kao da odustaju, ne pokazujući nikakvu agresiju.
O Khojalyju su pisale novine diljem svijetamasakr. I ne postoji drugi način da se ovaj događaj nazove, bespomoćni i nevini ljudi nisu samo strijeljani, već i brutalno ubijeni. Pravi zločin protiv osobe, pravi genocid. Dolazeći na ovo mjesto kasnije, zapadni mediji su na svim kanalima podijelili svoje osjećaje o onome što se dogodilo.
I u ruskim novinama Izvestija, u vrloKhojalyska tragedija i njezine posljedice opisane su do strašnih detalja. Kako su se živi ljudi koji su dobrovoljno odlučili postati taoci mijenjali za tijela mrtvih. Ali kakav je to prizor bio! Rodbina je primala leševe s odsječenim dijelovima tijela, sa skinutom kožom, bez očiju itd.
UN, Vijeće Europe i OESS uz krajnju osudureagirao na ono što se dogodilo, prepoznavši djelovanje armenske strane kao zločin protiv čovječnosti. Riječ "genocid" spominjala se u mnogim izvještajima. Čelnici ovih organizacija obratili su se putem medija obiteljima stradalih sa sućut.
Ali najvažnije je da i nakon tolikoova tragedija nije zaboravljena. Dan sjećanja i minuta šutnje podsjećaju sve stanovnike Republike da su nekada njihovi sunarodnjaci bili žrtve rata. Obljetnica tragedije u Khojalyju dogodila se ne tako davno, a Azerbejdžanci su se opet sa suzama u očima prisjetili te strašne veljače. I ne samo oni, cijeli svijet tuguje zajedno s građanima Azerbajdžana.
Khojaly tragedija je tragedija 20. stoljeća, koju potomci žrtava još dugo neće zaboraviti.
