Страны Антанты предложили в 1921 году России sudjelovati na međunarodnoj konferenciji čija je svrha bila rješavanje sporova u vezi s ekonomskim potraživanjima zapadnih zemalja prema ruskoj državi. Da su te tvrdnje prihvaćene, europske bi države službeno prihvatile sovjetsku Rusiju. Konferencija je otvorena u Genovi početkom travnja. Događaju je prisustvovalo dvadeset devet zemalja. Među njima su bile Engleska, Rusija, Njemačka, Francuska i druge države.
Совместные требования западных держав к России sastojalo se od nadoknade dugova privremene i carske vlade (osamnaest milijardi rubalja u zlatu), povratak zapadne regije bivšeg Ruskog carstva, nacionalizirane od boljševika. Pored toga, zapadne su države tražile ukidanje monopola na vanjsku trgovinu, otvaranje puta prema stranom kapitalu i prestanak revolucionarne propagande u svojim državama.
Kao odgovor, sovjetska vlada je zahtijevalanaknada štete nanesene stranom intervencijom tijekom građanskog rata (trideset devet milijardi rubalja), osiguravajući široku gospodarsku suradnju temeljenu na dugoročnim zajmovima Zapada. Među uvjetima koji su postavljeni bilo je usvajanje sovjetskog programa za opće smanjenje naoružanja i zabrana najobarbarske metode vojnih operacija.
Таким образом, ввиду взаимной неготовности пойти do političkog kompromisa, pregovori su postigli zastoj. Istodobno, tijekom konferencije došlo je do određenog raskola među zapadnim silama. Iritantnost država Entente zbog nedostatka rezultata na sastancima složila se uspjehom taktike "igre kontradikcije među imperijalistima" koju su primijenili boljševici.
Između plenarnih sjednica14. travnja 1922., na periferiji Genove, njemački ministar vanjskih poslova Rathenau i narodni povjerenik za vanjske poslove sovjetske Rusije Chicherin potpisali su bilateralni sporazum (Rapallo sporazum) o međusobnom prekidu zahtjeva. Odbijanje zahtjeva uključivalo je i odbijanje reparacijskih zahtjeva, kao i obnovu diplomatskih odnosa. Potpisivanjem Rapalskog sporazuma, sovjetska Rusija je de jure priznata od strane Njemačke (zakonski).
S obzirom na njegove teške ekonomske iu političkoj situaciji, Njemačka je bila prisiljena na suradnju s Rusijom. Osim toga, Rapalskim ugovorom ispunjen je zadatak koji je Lenin postavio za podjelu redova kapitalističkih zemalja.
Kasnije, 1924., izuzetno zainteresiran zaEngleska je bila prva koja je službeno priznala postojanje sovjetske države u trgovinskim odnosima s Rusijom. Njezin primjer su kasnije slijedile Francuska, Italija i druge svjetske sile.
Bez sumnje je Rapallo ugovor bio uspješandiplomatski korak sovjetske Rusije. Kao rezultat potpisivanja Njemačke odbacivanja zahtjeva, zapadne zemlje nisu mogle formirati jedinstveno stajalište o pitanju vraćanja nacionalizirane imovine u Rusiju. U isto vrijeme, odbijanje moskovske vlade odštetni dio Njemačke, koji je trebao biti po Versajskom sporazumu, potkopao je položaj francuske vlade, koja je i dalje tražila odštetu od Berlina.
Uporedo s tim imao je i sporazum u Rapalluznačajne negativne posljedice. Njenim potpisivanjem započela je suradnja između Rusije i Njemačke na anti-verzajskoj osnovi. Vojno-tehničke, ekonomske, kulturne veze dviju zemalja počele su se brzo razvijati. Pored toga započela je i zajednička rusko-njemačka obuka vojnih specijalista. Njemačka i Rusija, unatoč zabrani Versaja, uspostavile su tajnu suradnju koja je trajala sve do pojave nacizma.
Rapalski ugovor iz 1922. dao je Francuskoj razlog da se boji rusko-njemačkih odnosa.
