Humanistička teorija osobnosti: u svakoj osobi postoji pozitivan početak

Do sredine 20. stoljeća bilo je jasno uvjerenje da je čovjek u početku zlobno, zlo stvorenje, a samo vanjski čimbenici (primjerice, odgoj) ograničavaju njegove životinjske instinkte.

Međutim, filozofi i psiholozi su moralipreispitati te ideje nakon dva rata, tijekom kojih se čovjek uopće nije manifestirao kao stvorenje rastrgano nagonom. Brojni slučajevi herojstva, žrtve u ime ideje, zemlje, osobe doveli su do pojave humanističke teorije ličnosti. Njezin stvoritelj je Abraham Maslow, koji je postavio postulat prvotno dobre duhovne osobe s urođenim duhovnim potrebama. Eksterni negativni čimbenici doprinose suzbijanju tih potreba.

Samoaktualizacije

Glavni izraz koji se koristi u humanističkoj teoriji ličnosti je pojam samoaktualizacije.

Otkrivanje u procesu duhovnog i osobnograzvoja svog moralnog potencijala, osoba se ažurira. To znači da on prepoznaje svoje urođene potrebe, oslobađa se jarma negativnih vanjskih čimbenika i nastoji ih zadovoljiti. Ovaj proces kultivacije, približavanje vašem "Ja" naziva se samo-aktualizacijom. Humanistička teorija osobnog razvoja vjeruje da osoba uvijek teži samospoznaji zbog svojih urođenih potreba, a taj proces nema finala (jer uvijek postoji nešto čemu treba težiti). Prema tome, osoba neprestano teži progresivnom razvoju i neće moći dugo ostati u mirovanju.

Teorija Ericha Fromma

Mnogi su zbunjeni kad to čujuna osobu se gleda kao na u početku pozitivno biće. Odakle toliko okrutnosti, bijesa i zločina? Humanistička teorija osobnosti vjeruje da čak i kod najokrutnijih ljudi postoje preduvjeti za samorazvoj, jednostavno su te potrebe za njima blokirane negativnim društvenim uvjetima. Svaka osoba može početi ostvarivati ​​ove potrebe u bilo kojoj fazi svog životnog puta.

S tim u vezi, ne može se ne spomenuti ime slavnogpsihoanalitičar Erich Fromm, koji je u čovjeku vidio želju za aktivnošću i ljubavlju. Frommova humanistička teorija osobnosti iznosi niz viših egzistencijalnih potreba koje pojedinac ima:

• potreba da se brine za nekoga (povezanost s drugima);
• potreba za stvaranjem (konstruktivnim);
• težnja za sigurnošću, stabilnošću (potreba za podrškom);
• potreba za sviješću o njihovoj jedinstvenosti;
• potreba za objašnjenim referentnim okvirom;
• potreba za smislom života (neki objekt mora to postati).

Fromm je vjerovao da je pritisak vanjskih čimbenikautapa te potrebe, uslijed čega se osoba ne ponaša kako želi. Ovo proturječje uzrokuje snažan osobni sukob. Humanistička teorija osobnosti koju je iznio Fromm pokazuje kako se u čovjeku bore dvije suprotstavljene težnje: sačuvati svoj identitet i ne ostati izvan društva, ljudi. Ovdje racionalizacija dolazi u pomoć pojedincu, kada on samostalno odluči - pokoravati se sada društvenim normama ili uzeti u obzir vlastite potrebe.