Rusko-turski ratovi su niz sukobadotične države. Razlozi ovih oružanih sukoba prirodno su proizašli iz susjednog geografskog položaja i međusobno isključivih interesa dviju moćnih država. Rusko-turski ratovi u 17.-19. stoljeću vodili su se uglavnom za dominaciju u crnomorskom bazenu i susjednim kopnenim područjima. Međutim, ovaj dugotrajni niz ratova promijenio je svoj karakter kroz stoljeća zbog
promjene geopolitičke situacije u regiji.Tako su rusko-turski ratovi u 17. i 18. stoljeću bili posljedica agresije Osmanskog Carstva i Krimskog Kanata, od njega zavisnog vazala, u sjevernom crnomorskom području. Sa strane Rusije, ti su sukobi obećavali, u slučaju uspješnog ishoda, aneksiju novih obalnih teritorija i, naravno, pristup Crnom moru.
Međutim, već od druge polovice osamnaestog stoljećaRuska država sve sigurnije napreduje prema jugu. Rusko-turski ratovi ovog razdoblja dobivaju agresivan karakter već sa strane sjeverne države. I ako su sredinom 17. stoljeća Turci ulijevali strah u cijelu Europu, opsjedali Beč, onda stoljeće kasnije u vojno-taktičkom smislu sve više zaostaju za Europom, koja doživljava znanstvenu i tehnološku revoluciju. Europljani iz tog razdoblja postupno počinju slamati nekada moćne Iran i Tursku. Koji, recimo, gledajući naprijed, do početka XX. Stoljeća postaju polukolonijalni posjed država Starog svijeta. Rusko-turski ratovi u 18. i posebno 19. stoljeću postaju dio rješavanja takozvanog istočnjačkog pitanja (koje se sastojalo u podjeli oslabljenog Irana i Turske)
Primjerice, rat sredinom 17. stoljeća, 1676.-1681godine, bio je rezultat tursko-tatarske agresije na ukrajinske zemlje, njihovog zauzimanja Podolije (koja je ranije bila u vlasništvu Poljaka) i pretenzija na cijelu Pravobrežnu Ukrajinu. Kao rezultat Bahchisarajskog ugovora, potpisanog 1681., uspostavljena je rusko-turska granica uz Dnjepar od brzaka do teritorija južno od Kijeva. Zanimljivo je da su samo 50 godina prije toga Osmanlije doista ugrozile postojanje poljske države. Tada su ga spasili samo Zaporoški kozaci 1621. godine.
Rusko-turski rat 1768-1774
Ovaj je sukob postao jedan od ključnih u cijelostipovijest vojnih sukoba. Turska je, kao i prije, imala planove za proširenje posjeda u crnomorskoj regiji i na Kavkazu. Napokon je obećan uspješan ishod za Rusiju zauzimanjem Krima i obale najbliže lukama. Tijekom neprijateljstava, generali Alexander Suvorov, Pyotr Rumyantsev i admirali Alexei Orlov i Grigory Spiridonov pokazali su briljantne talente vojnog vodstva, porazivši turske trupe i mornaricu u brojnim bitkama. 1774. u bugarskom selu Kuchuk-Kainardzhi potpisan je mirovni ugovor prema kojem je Krimski kanat prešao pod protektorat Rusije. Posljednji je izašao nekoliko važnih luka na obali Crnog mora.
Rusko-turski rat 1877
Ovaj sudar je rezultatnarodnooslobodilačka borba kršćanskih naroda na Balkanu, koji su stoljećima bili pod jarmom muslimanske Turske. Ovaj pokret je Rusko Carstvo koristilo u svoju korist. Došavši u pomoć Srbima, Bugarima i Grcima, Rusija je ponovno nanijela Osmanlijama niz bolnih poraza. Ovaj put gotovo su i potpuno istisnuti s europskog kontinenta, nakon što su uspjeli ostaviti za sobom samo djelić Carigrada. Na oslobođenim zemljama obnovljena je bugarska neovisnost. Niz teritorija stekli su Rusija, Austro-Ugarska, Srbija i Rumunjska.
